S kim sam to potpisala ugovor o predaji srca na dlanu? Jesam li dobro pogledala u te oči, vidi li se u njima moj odraz? Jesu li moje oči ipak malo zalutale ili još uvijek lutaju pa misle da vide to što vide, a u stvari ne vide? Je li moje lice postalo lice vode na kojem se ocrtavaju dnevno-noćne amplitude svakog trenutka? Znam li tu osobu što diše pored mene i ne dozvoljava mi da ga dočekam sa zelenim listom u ruci i tim srcem na dlanu? Jesu li propuštene godine ipak urodile plodom ili su to još uvijek bile gladne egipatske godine? Iako su mu oči sjajne, jesam li ja u njima? Iako mu je srce vruće, kuca li za mene? Iako su mu usne tako slatke, ljube li u sebi samo mene? Na putu iz mraka mislih da sam došla do tog svjetla kroz dvojni jezik komunikacije sa nebom, koje mi je sada tako daleko. Zaboravila sam da sam se poznavala. Zaboravila sam na neko vrijeme da sam se podsjećala na sebe i zaboravila sam kako zvuči moj glas. Prozirne kapi vode otvorile su puteve za nove spektre boja, koje me ocrtavaju i otkrivaju mi da više nisam ona ista. Volim gorku šifru njegovog imena i pitam se zašto je još uvijek tako gorka?