Ovo je posljednji puta,
zasigurno posljednji puta,
kada se rodih
da tebe ugledam
i od kandži zaborava preotmem...
Ovo je posljednji puta
da me gledaš kakva jesam
nenaviklog pogleda
na jednostavnost moga postojanja,
na ogoljenost moga bitka
i ne-ljepotu moje spoljašnjosti..
Sve sam to ja izabrala
da budem u tvome svijetu
sve što ne očekuješ
odričući se palača
hramova, odore zlatne
činova ratnika
magičnih spoznaja
slave i daha mladosti
i lijepih lica s naslovnica...

Sve to mijenjah
da ti poklonim ljubav kao iskreno, jednostavno dijete
ali,
ti me opet gledaš
očima ovog svijeta
i nikako da me zagrliš bez straha
i  vjeruješ i zavoliš
onako
kako anđeli negdje vole i žele
bez okova tijela, duše i sna
onako, zavjerenički jednostavno i čisto
da iznenadimo Boga spasitelja
i vraga iskupitelja..

Nisu igre riječi
i bog i vrag sudjeluju u  slikanju života
a mi smo posmatrači
koji miješaju boje
jer jedini znamo
odrediti nijanse...
Ovo je posljednji put da sam tu..
idući puta ostat ću dijete
i otići kao dijete
vođena sigurnim korakom
zagrljena čvrstom i nježnom rukom.

Prije toga, Ofelija će pustiti zlatnu ribicu želja
iz kaveza Neptunovog
u vječni ocean bez pitanja i odgovora...

Da li ćeš me prepoznati
kad u perivoju sretneš moje oči
i lice zaigranog djeteta zlatnim uvojcima oivičeno?
Zaboravit ću da sam to ja
jer sva moja sjećanja
bit će u tvom spomenaru duše..