Bio je to posljednji tango naših duša
što plesale su duge godine
u finom ritmu glazbe za pamćenje,
i baš kad bila je božanstveno lijepa ,
odjednom postade nečujna-
pa ispustih u trenu crvenu ružu
koju prinio si svojima do mojih usana...
i skliznu tvoj dodir baršunasti
negdje duboko u ponor sjećanja...
na staklenom podiju života plešemo još...ali
nikad više kao jedno, nikad više
zajedno