Često sam znala lomiti prste
govoriti sebi kako sam sama kriva
i kako sam od neke proklete vrste
koja neće još dugo ostati živa...
Često sam znala moliti Boga
sama sebe hrabriti da budem jača
često sam znala šutjeti i grcati
i padati u nesvijest od skrivenog plača...
Sad se sve nekako čini uzalud
nikada nisam znala pronaći mjeru
pakirala sam kofere, ostavljala sve za sobom
a vlak bi uvijek krenuo u pogrešnom smjeru...
Prošla sam krug, stižem na posljednji peron,
ali taj je peron nekad bio prvi
ne osjećam ništa, samo prazninu i bol
i nokte zarivene u vene do krvi...
bglavac
irida
edin.kecanovic
