VILENJAKOV VEO

 

 

   ljubav...ono nešto nedostignuto

   čemu smo vjerni

   i čega radi napuštamo

   voljena tijela varajući ih sramno

  s njihovim dušama.

 

  Sve što sam poslije zagrlila s ludom željom

 da ne viri nigdje iz mog zagrljaja, to se svojim

 najboljim dijelom pružalo u jedan prostor kamo

 ne mogu ljudske ruke.

I ondje je pjevalo. I ondje je pjevalo.

Je li odatle rana na srcu svake ljudske ljubavi?

Uvijek grlimo haljinu anđela, nikad njegovo prejasno tijelo.

Sve su moje ljubavi bolovale od iste boljke. Vazda bih zagrlila haljinu vilenjaka, skrojenu, istina, po vilinskim mjerama.

Ali u mom zagrljaju se zgužvala i postala krpa.

Natapala sam je suzama, natapala sam je suzama, dok nije postala prljava i sluzava, kao žablja koža.

Pa ipak, ta odvratnost bila je onaj jedini ostatak plemenitog pokušaja da živim iznad sebe;

Ta odvratnost bila je onaj jedini tvarni suvenir s izleta u anđeosku blizinu.

 

Vesna Krmpotić