POSLJEDNJE PUTOVANJE

 

Vraćam se u dolinu mog djetinjstva;

 Da zadnji puta vidim stari dom;

Da zadnji puta vidim stari orah,

 ispod kojeg mi je majka čitala

divne priče Marka Twaina.

Ništa više nije isto,Svi su mrtvi,

Osim uspomena, i starog oraha;

 Njegove stare,drhtave, ogoljele grane,

 nestrpljivo čekaju

Da me posljednji puta zagrle.

 

Kad te sudbina ostavi samog u mraku;

Kad te rano napusti majka i otac,

ostaju ti samo snovi,

Da prijatelju, moj život se kotrlja cestom snova,

A svaki san brzo završi;

 

Još samo jednom želim dodirnuti

hrapavo lice starog oraha,

da ispod njegovih umornih nogu

 pronađem izgubljenu suzu.

Kad sam krenuo na dalek put,

Noć je bila svijetla,A naš divni orah je plakao,

Da prijatelju, i drveća mogu plakati;

 

Još samo jednom želim dodirnuti stari orah,

Da prislonim lice uz lice starog prijatelja,

Kao voljeni sin,

Da čujem sretne glasove majke i oca;

Kad ti sjećanja blijede spusti se na koljena,

Da osjetiš kako zemlja voli,

Da ti uspomene imaju gdje pronaći sveto utočište.

Kad ti žele ubiti uspomene ti rastegni svoju zastavu snova,

I nastavi marširati svojim putem,kao plemeniti vojnik slobode,

Jer malo boema ima tu čast završiti putovanje

Na mjestu svog rođenja.

 

©Walter William Safar