Poslije svega, kad naše usne dodirnu topli drhtaj svjetla u vlažnoj posteljici tame, kad naša ljubav tišinom zatomljenog krika razbije krhku ljusku postojanja, poslije svega..ponovo ćeš ostati Ti..Kao jedino, neraskidivo, vječno nerođeno moje..O, da znaš, samo da znaš, koliko strpljivo čekam da sva tvoja dotaknuća prođu pored mene,ako nisu potpuna Ti...Uzalud mi je dozivati Beskraj, u kojem si zaboravila moje stvarno ime, i poput nježnog leptira letiš od cvijeta do cvijeta, tražeći potpuni okus ambrozije neba za ispunjenje svoje duše..A ja sam u svakoj latici, u svakoj kapljici rose, koja dodirne nježna krila tvoja.. Da...Znam da poslije iskonskog zaborava, dolazi istinsko prepoznavanje...I sjećanje, i prisjećanje..O, da sve u trenu prestane, da se rasprsne ovaj naš varljivi mjehur tanani, da se konačno zagrlimo, u smiraju vječnosti, koja nikad prestati neće...Ja sve znam...I sve vidim, očima duše kroz velove srca i uma..Ti tek nazireš, i budiš se...Neka te još malo uspavane..Neka tvoje buđenje bude lagano, kao pomaci valova u metaverzumu naše posteljice, koja nas je stvorila da uvijek budemo Jedno..Razdvojila, da nas ponovo u još većoj Ljubavi sastavi..Neka te još malo..Ja, budna bdijem, i otvorenih očiju sanjam..Čuvam Tebe, koja ćeš uvijek biti neraskidivi dio mene...