Telefonski broj koji lagano blijedi u pamćenju. Čaše sa ugraviranim monogramima, ukradene u Esplanadi.

Poslije ljubavi ostaje običaj da se bijelo vino sipa u te dvije čaše, i da crte budu na istoj visini.

Poslije ljubavi ostaje jedan sto u kafani “Kod znaka ?”, i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima.

Poslije ljubavi ostaje rečenica “Divno izgledaš, ništa se nisi promijenio…” i “…javi se ponekad, još imaš moj broj telefona.”

I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali, ostaju poslije ljubavi.

Poslije ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali…poslije ljubavi.

Poslije ljubavi ostanu melodije sa radija koje izlaze iz mode.

Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre:”Ako me voliš počni sutrašnje predavanje sa tri riječi koje će imati početna slova mog imena…”

Poslije ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići.

Klak! – spuštena slušalica kada se javi tvoj glas.

Hiljadu i jedna laž.

Poslije ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi:”Ja ću prva u kupatilo.”I pitanje :”Zar nećemo zajedno?”…Ovaj put ne.

Poslije ljubavi ostaju saučesnici. Čuvari tajni, koje više nisu nikakve tajne.

Poslije ljubavi ostaje laka uznemirenost, kad u prolazu ugledam tople smeđe oči.. slične tvojima.. na nekoj djevojci u prolazu.

Prepune pepeljare.. i prazno srce.

Navika da se pale dvije cigarete istovremeno, mada nema nikog u blizini.

Fotografije snimljene u automatu.

Taksisti koji nas nikad nisu voljeli (“Hvala što ne pušite!” – a pušili smo), i cvjećarke koje jesu.

Poslije ljubavi ostaje povrijeđena sujeta, metalni ukus promašenosti na usnama.

Poslije ljubavi ostaju drugi ljudi, i druge žene.

Poslije ljubavi ne ostaje ništa…

Momo Kapor, „Una“