I ništa više nije kao prije.Možda je tako trebalo i biti...

Sjećala se onog vremena kad je kao djevojčica rukama hvatala tek rođene zrake sunca, i njihovim krajevima bojila loknice na svojoj kuštravoj glavi.Vremena u kom je tragove ostavljala stazama prošaranim duginim bojama.Uvijek vesela,maštovita i radoznala.

U starim bilježnicama našla je čak i zapise o ljubavi jednog leptira.Sjetila se milovanja njegovih prozračnih krila,rosom jutarnjom okupanih.Pa čak i onog trena kada mu je neki drugi cvijet zamirisao zanosnije od nje same.

I ništa više nije osjećala.

Ni sreću.

Ni uzbuđenje.

Ni bol.

Umorno se naslonila na dovratak svojih snova i drhtavom rukom izvukla zadnje sunčeve zrake, iz vremenom prošaranih vlasi,stresla prašinu sa njih,i vratila ih tamo gdje su nekada bile.

 

 

U naručju mrve znatiželje

našle su zamamni sanak,

ne sluteći jutra bez svjetla.

Ne mirišući poslednji danak.

Baš kao zamah leptirovih krila

dok plesove nad ružama vode.

Suše se u naručju mrve,

dok nove nade se ne rode.

Mučno je gledati ljubav

uljuljanu u tuđe krilo,

dok pjesme najljepše poji.

Srce u kutu se svilo.

Baš kao da čeka druge,

neke ljepše dane.

Ružinim mirisom opojnim

bar zadnja zora da svane.