Opet me plavi beskraj
nezadrživo vuče
imenu,
koje se bezimenoj vraća...
Ništa nije prošlo,
i ništa neće proći...
Čak i pijesak milostivo
zadržava svoju pjesmu
za mene,
za moju razotkrivenu dušu
koja se ponovo velom zaborava
želi prekriti...
Ništa ne može zaustaviti
nadiruću ljubav ratnika
koji je prošao
svaki kutak univerzuma
ne bi li pronašao eho
svoga glasa...
Tek možda,
umorno srce
od silnih uvjeravanja
i razuvjeravanja
da nikad
svoj dio svjetlosni
u tami beskraja
pronaći neće...