Kao bijele magle što su rasule svoju gustu kosu iznad panorame mog grada, kao ovo hladno jutro, kao zaborav što doziva sjećanja, kao nešto iz čega ne miriši bijela ruža.... kao nešto... kao galaktička stanica privremenog karaktera sa koje nema povratka... kao prazna hotelska soba, uredno namještena.... sterilna...sve što bilo, bilo je ... zbog tebe... I kad sam te dozivala drugim imenima i onda kad se naš san zatvorio i po zidovima ispisao zadnju rečenicu, izdale su me ove bijele magle, umotale me u svoje bijele velove i učinile da opet nestajem ... u sebi...Led na koži... čelo naslonjeno na prozor, pogled tone u maglu... Iza tanke zavjese sna, više ne živi onaj san o meni... o tebi... Znam, sjetim te se ... ponekad, ali samo ponekad.... o, O., ne znaš ni broj mog mobitela.... sve je onda bilo sa smislom... pormijenila sam kontinent... slušam pjesmu s radija, koja spominje tvoje ime...Zapisala sam ove riječi... Sjetim te se, ali samo... ponekad...