Prošaptano je bilo:
“Bojim se draga!”
u šetnji,
samo jednom i jedva čujno,
a već je trkom
sustigla nas jesen
u trulež pretvarajući lišće rujno.
Ni stisak ni dar
ne pružajuć’ mi više
na prsima prekrižene
miruju ti ruke,
blijede i hladne
kazuju mi da su umorne od veslanja
do posljednje luke.
Oči tvoje šute
i mrzli obraz nijemo
za zbogom
na zadnji poljubac se nudi,
teško se nebo
nad mojom glavom cijedi,
a iz sna
duboka avet samoće se budi.