I ova noć ima svoj krug koji će zatvoriti i uputiti mi par čudnih riječi, čudnih za ovu lijepu večer. Sve nejasnoće polako gube interes za moje razumijevanje, a u dalekim očima Mjesec prosipa svoje srebrne trake i oduzima ljubičastu boju iz moje aure. Darovao si mi komad srca izlomljenog iz kaleidoskopa sjećanja, ponudio si mi bistru vodu i zvjezdani sjaj, uzeo si mi snijeg što još uvijek prekriva dubinu duše. Sjećanja, kao mrtvi stražari prošlosti, još uvijek govore, šapću u ovom sutonu što se tako lagano približava ispod mog malog balkona. Znaš li da još uvijek ne volim let crne ptice kad mi presiječe jutarnji san? Znaš li da još uvijek ne želim bijele cvjetove mladog bagrema prinositi svom srcu? Znaš li? Razvezao si moju dušu, rastrgao je u tisuću komadića i razbacao po svilenoj tami Svemira, da gori i kao oči mačke me podsjeća na stazu traganja gdje više ne idem. Tamo se kriju tajni svjetovi, tamo spavaju čarobne vile, tamo sjene plešu svoj tamni ples. Tim stazama šaljem svoje riječi, kao izvidnike, da provjeravaju mogu li se ipak malo okrenuti i stražare vremena, moja sjećanja, zavarati pa utonuti u tu samospoznaju pojačanih nemira što pulsiraju iz svilene tame Svemira. I tako je zapisana ova pjesma u prozi, proza u pjesmi, srce na dlanu, dlan na srcu. Tvoja sjena nestaje iz odraza mojih očiju, tvoj žig je nevidljiv otisak na mojoj duši, tvoj nesklad više ne upotpunjuje moj sklad. Nedjeljiva je moja duša, nepoznata za tvoje nove riječi, kojima me opet želiš uvući u svoj svijet čarobnih iluzija.

http://shadowofsoul.blog.hr/