Pokucala sam na vrata mora,ne ulazeći..., da ga pitam tko tu stanuje...

        Izašao je preda me čovjek sačinjen od mora, čovjek - val, sa smješkom od pjene...

Ne, to nije bio čovjek od pjene, to bijaše more u obličju čovjeka, to bijaše...more... s noktima, ustima i očima čovjeka...pokucala sam,ne ulazeći...na vrata vatre, da ju pitam tko tu stanuje. Izašlo je preda me dijete načinjeno od vatre, dijete plamen načinjeno od vatre, dijete plamen sa smješkom od pepela... Ali to nije bilo dijete od vatre, to bijaše vatra sa noktima, ustima, i očima djeteta..

                                Pokucala sam na vrata zemlje, ne ulazeći, da ju pitam tko tu stanuje. Izašla je preda me žena sačinjena od zemlje...sa smješkom...od mirisa...Ali to ne biješe žena od zemlje..to biješe..zemlja u obličju žene, to bijaše zemlja sa noktima, ustima i očima žene...

                        pokucala sam na vrata vode.. i sve je opet bilo isto...

                                                Na vratima vjetra...opet isto...

 Onda sam pokucala na vrata svojega pitanja, i Stanar, bez oblik, kao duboko spavanje u meni...ne izađe preda me...već ja bijah ta...

                                           koja je stala...

ulaziti...

ulaziti...

oh...ulaziti...

                  Pogledao si me,da...sa svom Svojom neizmjernom nježnošću,

    a ja sam uzela mjericu ljudske nježnosti...ostavši

                                                     puna čežnje za Tobom...

Sada,

  si već okusila kap toga vina, čije sam pijanstvo

                                                        slatkoća i pjesma. Zaroni u kap, pridruži Mi se, budi...utopi se..

                                     u Mojoj biti...Ja se drugačije...ne dam

                                                                                          piti...

                                 Okusila si kap,

                                                a Ja Sam pehar...i česma..

                                                                                 koja ne presuši ni u doba suše...

               Kako češ Me upoznati, ako se ne utopiš u Mojoj,

                                                                                       biti...

                                                       Ja se nedam piti...ako se ne piješ do

                                              dna duše...Moj dan u vašem je danu...Moj čas

                 u vašem je času...

                           Moj glas je u vašemu glasu...sa sobom srasta...

                                                 kao što srasta sa snom sanja... I taj se srast..zove..

                  slatkoća dvojevanja...

                                   Korjen je u vama, krošnja oko vas...

                                                              U krošnji je cvat..plod, ptičija pjesma...

        U krošnji je vjetar...miris

                                          šum...

                                                U korjenu je korjen...

                                                   u korjenu je korjen...

                                                u korjenu korjen...

    zabodi..sada...ostruge...

u konja krilaša...

      sveži se njegovom grivom...

         spusti vjeđe, skrsti...ruke i postanite konj i jahač,

       proletuša zvijezda, bljesnite kroza Me, kao vrisak...

   kao otkriće da ste oduvijek munjevito...to....

 

 

Zapisala Vesna Krmpotić