Poklonici ganje

 

 Zanosna glazba.

U zraku opojni zov iluzije

koja mami i primiče se.

Uvlači se u osjetila,

dodiruje strast

i pušta je da pulsira

čitavim tijelom.

Glatka, zmijolika iluzija

skladno vijuga dodirujući čakre.

Nekoliko omamljenih ljudi

sjede u krugu

obavijeni dimom ganje

što ispunjava

njihova pluća,

njihove nozdrve

i svaki kutak mračne pećine

osvijetljene tek tinjajućim plamenovima

logorske vatre.

 

Didgeridoo, jembe, frula i udaraljke

postojanim ritmom

ispunjavaju akustični prostor

dok je omamljeno društvo

u očekivanju kulminacije.

Tupi pogledi odbijaju se od zidova pećine

u potrazi za očekivanim božanstvom.

Tko će se pojaviti?

 

Da li će se pojaviti?

Šarene halucinacije

nagovješćuju umjetnu euforiju.

 

‘Lula mira’ kruži od usana do usana...

ali nitko se ne pojavljuje.

(Sigurno je potrebno još ganje).

 

Ovaj svijet je povraćotina.

Mora da postoji izlaz

do višedimenzionalnih sfera

gdje se radost i bol

stapaju u kap,

gdje su blagoslov i kletva

dvije strane istoga lica.

Oh, kako je sladak zaborav

na bolnu realnost.

 

Budale su najsretniji ljudi u svijetu obmane.

Što manje znaju, manje pate.

A mnogi koji znaju da se nalaze u govnima,

uglavnom zuje po prčvarnicama

ispunjeni dimom i kemikalijama.

 

Iznenada,

društvu oko logorske vatre

počinju se priviđati različite pojave.

Svatko vidi svoga ‘boga’.

Glazba je prestala.

 

Dvojica su zapala u delirij,

a ostali blaženo leže na tlu

prevrnutih očiju.

Izvrsno!

Izgubio se svaki tračak bolne realnosti.

 

Petite Somme (Radhadesh), 07/11/04