"-8 Libidinosa et intemperans adulescentia effetum corpus tradit senectuti
Pohotljiva i neumjerena mladost predaje starosti iznureno tijelo



"Na njihovu riječ, toliko njih više nije smjelo u igre.

Putem nazad, dugo kroz noć, ulicama, prozorima, ječalo je: dobar pas.

Znao sam hvatati. Mogao sam hvatati. Nisam hvatao. Pratio sam im trag, čekao da okončaju prelijevanja jednih u druge, iz tih stapanja niko nije izlazio isti.
Znam.

Gledao sam to. Gledao sam oči. Svakoj sam gledao oči. Prvi put suzne.
Drugi put prkosne.
Treći put iščezle.

Mislio bih na poemu T. S. Eliota, htio im je šaptati sa bradom na grudima:

“Želio bih znači da on ode,
znači, želio bih
da nju patnja bode,
da ode, on da ode
kao što duša
odlazi od tijela,
ranjenog i bolnog
kao što duh odlazi
od tijela iskorištenog.
Našao bih neki način,
neuporedivo lak i vješt,
lak za obostrano shvatanje,
lak i bezvjeran kao osmijeh,
kao rukovanje.“

Vidio sam izvor otkud potiče stid. Išao sam ukorak za njima, nekad prije njih, mjesta za koje sam znao, da bi bila moja mjesta.

Čekale su, da im dječaci-muškarci odu .

Osjećale su me. htjele su me. Na samom rubu stida izazivale su me, uzvikivale da izađem, prestanem se plašiti, da sam tužno nesposoban za borbu. Tražile su razlog, da me zabole, ponize.

Iz šipražja sam izlazio lagano, komad po komad odlagao odjeću, puštao da pobijede, skidao se gol.
Gol dovoljno da shvate.

Meso, vidjele su svo moje meso, tada su spoznale, grozno je dati samo meso.

Ćutale su.
Svaka je ćutala.
Nisam nikome ništa govorio.

Podizao bih ih klonule sa trave, milovao još toplo oznojeno tijelo, sklanjao pogled s izloženog međunožja.

Rubom rukava isprva bih brisao krv, puštao sam ih, da plaču u mom krilu i kopčao haljine.

Dugih sati smo se obmanjivali, govorili smo o njima, njoj uvijek o drugima ... nikad o meni.

Umiranje njene želje, da me ima bilo je nadohvat ruke, mislila bi, njen sam sjedeći kraj njenog krila.

Nije bila u pravu.

Imala me, sve i jedna me imala i kad sam odlazio i kad bih se uvijek vraćao.

Htjele su me. Htio sam ih.
Nisam ih imao.

Iza drugih im je ostajala krv.

- Zašto gledaš tako u mene?
- Otkud znaš da te gledam?
- Ne razumijem, glup si.
- Ako baš hoćeš da znaš, pitam se da li si stvarno tu?
- Ako sad vrisnem, ako kažem jednu glasnu riječ, znat ćeš da smo tu. Oni će znati da si tu.
- Oni hoće. Oni bi to voljeli, ali neće, jer vidiš ja znam ko su.
- Nije važno što ti znaš ko su, oni će da se postaraju da te nema, zbog mene.
- Jel' o misliš? Ili to znaš?
- Znam, da moraš ti da me voliš.

Posmatrajući ispod oka shvatio je, da je istina zasjekla poput noža.

Shvatila je, otkrila se suviše.

- Normalno, da sam važna. Sve smo im važne. Ja ovo volim. Mi ovo volimo. Vidiš haljinu, nikad nisam čula šuštanje svile. Nisam ja niko, ne moram biti ovdje. Imam oca, on nije bilo ko, doktor je. Pametan. Dobar. Plemenit, ali siromašan. Otac je prema njima siromašan. Moja majka nikad nije imala mnoštvo lijepog, a trebalo je. Nikad joj nije mogao dati ništa posebno važno.

- Lijepe, važne stvari.. To sve su stvari. Pun ih je prvi red nedjeljne mise.

Ruku skrštenih pod bradom on ju je promatrao, dok je govorila.

Nije još sposoban zaključiti da li je njeno mišljenje njeno. Čisto njeno. Usađeno?

Govori li iskreno ili racionalizuje?
Nagonski se pravda?

Trebala je da se pravda. Ne da govori bez ustezanja, da voli biti kurva.

Htio joj je strgnuti prljavu kožu, učiniti je novom, slatkom, punom radosti pa čak plemenitom ili dovoljno samo prostodušnom djevojkom, ali čemu bi to koristilo?

Učiti bogalja, da stane čvrsto na obje noge?

Ništa nije mogao da izmjeni.

„Savjet, ma kako bio dobar,
izvrće se u korist onog koji ga prima.“

Pročitala je u doktorovoj molbi, da spava sa njim stih kojim se pravdala. Važan. Pročišćujući.
Zato je znala što on slutio nije.

„Oprostite sebi svoju smrt i slobodno strujite.“

On je znao čitavu poemu:

“Ne poželite gospođe X, a desi li se to,
prije no što skočite, budite sigurni da i ona želi vas.

Poput mesa na stolu mi ćemo se pokvariti.
Vrijeme je naša mutna voda; vjera-ulje.

Naša je Krivnja sadržana u pukom Postojanju, stoga oprostite sebi svoju smrt i slobodno strujite.
Neshvatljiva dobrota ima rastezljive zahtjeve.“
Updike

U njemu je bilo gladi, ali ne i okrutnosti.
Tu Updikeovu poemu njegova je majka pisala ocu. "


DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php