Još uvijek čuvam čaroliju svojih

zarobljenih trenutaka sna

iskre životne

moga pogleda iz nedogleda

trpka kao oskoruša

meka, kao maglena svila

koja propušta niti Sunca

da pokidaju tkaninu njenu

čvrsto satkanu..

 

Još uvijek, čuvam u sebi,

zarobljenu mjesečevu sjenu

razigranu auroru iznad ledenih vrhunaca

ljudske samosvojnosti...

Još uvijek, duša mi modro sanja

i ne gubi nadu

kada netko sivilom oboja

pozadinu sna...

N ne hajem za nametnuta grizodušja i pokušaje

slamanja stoljetnih krošanja

koje se opiru vjetru burovitom

vjetru crnom, vjetru plahovitom...

Moje grane visoko su iznad oblaka

a opet, ljube zemlju

jer su pretvorene u korijenje

a ne u lisnati nebogled..

Ja nisam bez glasa

ali nisam ni ptica pjevica

koja čeka svoju maslinovu grančicu

porinutu barčicu

u potopu bez kraja...

Moja duga

negdje u srcu

čeka slikara

Da mu poklonim

njene najljepše boje

ono što je jedino

i najvrijednije moje...

Moj maleni svijet

je razuzdani cvijet

u travnatom sagu svoj ples vlastite

osobnosti vodi

protiv svih koji zarobljavaju sebe

prema vlastito ostvarenoj

slobodi..