Koliko istinski grizemo ulicu
kada pišemo neke čeznutljive balade
o prosjacima
umornim kurtizanama na kiši
dok im kapi brišu jeftinu šminku sa usana
umrljanu nekim prozaičnim muškim nonsense parfemom
kojeg će skidati bjesomučno sa sebe
kada prilaze pragu svoga doma?
Koliko smo na površini kad
poeziju rađamo
nedodirnuti grčem porođajnim
goneći neko čudno usvojeno čedo da živi
stihom ga nazivamo
a umire na prvom udahu istinske riječi
koja ga traži, čeka??
Samsoni, koji glume snagu,
Dalilama
a prva otkinuta vlas
otkriva nemoć, bol?
Salome sa glavom ljubavnika na pladnju
britke erotike , tek u stihu naglašene
a sve je predstava
za neke sladunjave kritike
aplauze koje prati metronom (ništa bez takta)..
Koliko se poete usude biti?
Ono sve što drugi ne vide i ne žele vidjeti?
Tek poneki cabaret
i zadimljeni barovi na kraju očaja
rađaone su
istine kroz riječi
one istine koja sebe ne oplakuje
one istine
koja sa sužnjima vlastite samodopadnosti ne govori
već uvijek
samo sa sobom-tete a tete,
prezrenom od gomile
prihvaćenom od samoće...