Ljudske su emocije kao podivljali vranci
Što uzde sami kidaju
I ne dopuštaju da vežu ih lanci
Ranjavaju nam tijelo... pa iste rane vidaju.

Kočiju od ljudskog tijela dolinama vuku
Stvarajući pri tome zaglušljujuću buku,
Pa se Duša pita u trenucima vrelim;
Tko sam Ja?
I kamo idem?
Što u ovome životu naučiti želim?

Al' od silne vreve i galame ništa se ne čuje
Galopom dok jurišaju, kotači samo zuje
Preplavljen tad um je naš, kao nabujala rijeka
Srce željno očekuje malo mirnog tijeka
Da napojimo tad vrance mirom i tišinom
Umirujuć' ih mislima, svjetlom i bjelinom.

Dok prolazimo tako životima novim
Kočija će samo promjeniti lika
Konji će i dalje neukroćeni biti
Jer naučili mi nismo prvotnoga krika
Mantre što odzvanja duboko u nama
Za podivljale vrance to duhovna je hrana.