Daleko sam od mučnih zagrljaja davno voljenih ruku. Sanjala sam san. Dočekala sam tamu da bih u njoj pronašla onog, koji će biti vođen mojom rukom izvan crtanja u pjeni. Bijele ptice ne odlijeću ispod spuštenih trepavica. Mirno su doletjele i pokrile me valovima snježnog daha ovog hladnog jutra. A kad jedne snene noći zvijezde varljivo zasvjetlucaju i kad osjetim dah novog doba, dlanovima ću zaštititi osjetljive oči duše, da ih novo Sunce opet ne bi spržilo. I tako ... ostala sam vjerna svakoj svojoj uspomeni, tražila slabe točke da ih napustim i pronašla zidove od pijeska precrtane valovima morske pjene mog života. Neka pobjednik vidi što gubi, neka gubitnik vidi što dobiva. Iz misaonog toka kao rijeka doplovile su slike, bez tona, bez boja. Samo crno bijele slike pretposljednjih dana nekih davnih dodira, koji s trostrukim odmakom od stvarnosti pokušavaju postići dublji uvid u jezgru vatre, ali zaustavljam taj proces i želim se otisnuti na pučinu novog dana što me pozdravlja hladnim dahom svog postojanja. Suha vatra sadrži senzibilnu jezgru i odvodi me dalje u moje dubine i znam, da me kao vjerni čuvar prati, iako ništa ne govorim. To je tako prepoznatljivo, da se može osjetiti i kroz hladni dah ove noći. Iako se ne govori, razumije se. Riječi su često suvišne u toku jednog vremena, koje se uvijek objavljuje u onom trenutku baš kad to treba.