Šapćeš mi kroz noć, nježno me miluješ, pokazuješ mi nezamislive beskraje mojih bezdana, vodiš me kroz tamu do malog svjetla. Usnama dodiruješ moje lice, prebireš po strunama mog nervnog sustava, gradiš mi dvorce na oblacima visoko iznad ovog globusa, vodiš me u neki novi život, dočekivaš moje rađanje na dvije zvijezde istovremeno. Tako se događa, Sunce ovog rujanskog dana umrijet će u svojoj noći, dok ću se ja ponovno rađati vođena tvojim glasom. Bez riječi ulažem napor u sazrijevanje nove žene u meni, u mojoj sjenci. Pod plavim nebom juga ljubile se neke žene sa svojim muškarcima, a ja još ovako ranjena, bila sam bačena u daljine i patila sam mjesecima, godinama, stoljećima… sve dok me ti nisi pronašao. Pronašao si me slabu, bosonogu, neprepoznatljivu. Pronašao si slabu točku i sad liječiš to umorno biće i dovodiš ga kroz mračne koridore crnih hodnika do onog izvora svjetla koje se vidi u plavim daljinama.