Prstom   uperili smo na ovu Planetu

Obećanje  održati nismo htjeli

Da nanijeti joj nećemo nikakvu štetu

I tek što smo na vrh   kraljevstva mi sjeli

Počeli smo grabiti... uništavati... paliti...

Ubijati zaboravljajući da ljudske smo duše

Vremena pristižu kada počinjemo žaliti

Za bistrinom vode u trenucima suše.

Tko smo mi da ubiremo pravo

I vladati želimo nad svime što diše

Zarazili smo bilje, a bilo je zdravo

Za uzvrat darovali kisele kiše.

I još bez stida tragamo po svemiru

U nastojanju da pronađemo "Divnije Mjesto"

Koje trebalo bi donijeti spokoj unutarnjem nemiru

Koji osjećamo poprilično često.

Gdje granica je kad čovjek će stati

Okrenuti se nakratko i pogledati iza leđa

Otkloniti uzrok zbog kojega se pati

Zamoliti za oprost zbog nemara koji vrijeđa.

Ali Zemlja i dalje vrtnju svoju nastavlja

Otežana od bola već u sebi vrije

Polovi se okreću... smjerove zaboravlja...

Atmosferu Sunce sve više nam grije.

Možda  kvantni skok desit će se u skorije doba

Iz kamene svijesti u svjetlosni sat

I Zemlja je živo biće,

I patnju će da prohoda

Valjda u tom hodu neće iznenada stat.

 

 

 

http://safiris.blog.hr