Tko sad pjesme piše

na osamljenog ratnika liči

što kroz bespuća neumoran gazi

nitko mu ne želi blizu prići

tek osamljeni anđeo dočekuje ga na stazi

 

Sakrije ga pod svoja krila bijela

da tu časkom odmori

a zatim ga odvede do hladnog vrela

gdje vječnost stihove žubori

 

Među travom mekanom mu ležaj sprema

i glavu vijencem od zaspalog cvijeća resi

kad stihova ponestane , i usta mu nijema

pjesnik se smiri, na toj nepoznatoj adresi

 

Tko sad da stihove niže

u ovo olovna vrijeme

oluje sve su bliže

ljepote zatrto je sjeme

 

Tako  pjesnik reče, prije no što sklopi zjene

a noć mu san u slike raspreda

Tko još može razumjeti mene

osim leptira noćnog, što do mene sjeda?