Pjesnička antologija
Tvorac jednoga od najčudesnijih i najcjelovitijih literarnih sustava dvadesetoga stoljeća, Jorge Luis Borges, je započeo i završio svoje djelo kao pjesnik. Iako je kroz tridesetak, vjerojatno najplodnijih i najutjecajnijih godina svojega stvaralaštva u vremenu između 1929. i 1960. samo iznimno objavljivao stihove, čudesna uloga pjesništva u Borgesovu djelu je vrijedan dragulj na policama naših kućnih biblioteka.
Iza duboke erudicije stoji još dublja fantazija, iza stroge konstrukcije dimenzija snoviđenja, još dublja manirističke igra plastičnosti izraza.
On je pjesnik- znalac, nekako između Eliota i Valéryja, pjesnik- tvorac, gotovo poput Dantea i Baudelairea i, konačno, pjesnik- slijepac, na neslučajnom tragu Homera i Miltona.
Čitajući njegovu poeziju naučih poniznost neznalca stiha i tada priznah sama sebi svoju nemoć u odnosu na njegovo svaršenstvo pretvaranja misli i osjećaja u poeziju.
U njegovoj poeziji nema lepršavosti i sladunjavosti, nema patosa ni lažnih rima. Svaka njegova pjesma je čvrsta građevina satkana od niti obrazovanog uma i šapata zvjezdane duše. Kroz njegove strofe osjetih što znači umjetnost pjesništva i snaga poetskog izraza.
Gledati rijeku od vremena i vode
i sjećati se da je
vrijeme druga rijeka,
znati da nestajemo kao rijeka i
da lica prolaze kao vode.
Osjećati da je bdijenje drugi san
što sanja da ne sanja
i da je smrt koje se boji naša put
ona smrt svake noći,
koja se zove san.
Vidjeti u danu ili godini simbol dana
čovjekovih i njegovih godina,
pretvoriti razaranje godina u muziku,
zagor i simbol.
Vidjeti u smrti san,
u smiraju sunca tužno zlato,
takva je poezija, besmrtna
i siromašna.
Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik.
Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi vidjeći obalu Itake
zelene i smjerne.
Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.
Jorge Luis Borges