"-15. Licentia poetica

Pjesnička sloboda


"Okupiran sam tom mišlju.

Ne da mi leći ni one sate kad bih i ja to morao. Bezbožne ideje sebi ne tajim.

Ja sam onaj ko sam.
Pred sobom sam gol i nov, poput Mesije.
Kupaonicom hodam gol do spavaonice, pred ogledalom posmatram tijelo. Lijepo tijelo.
Sposobno za užitak.
Svoj.
Tuđi.

Mislim na tijela. Ponekad ponavljam u sebi slike djevojaka koje sam pratio po poljani, oštrih lica, mekanih dlanova.

Ponekad samo pratim trag.
Jedan.
Dovoljan.
Repetiram posrtaj.
Jedan.
Dovoljan.

Ležim na poljani okružen oštrom travom otkosa. Djevojka je do mene, puni zrak tišinom. Nepokretno sjedi raširenih tabana i skupljenom žutom haljinom između nogu. Kineski žutom.
Mirna.
Nepomična.
Posmatra me.

Spuštam njene naramenice. Svlačim joj košulju na polovinu grudi. Gledam usjek dvije bijele kugle. Rušim se. Odvajam dušu od sebe.
Želim je.
Mrzim je.

Drhtim, duboko dišem. Mogu pobjeći od svega, ali od sebe ne mogu.
Odjeća je Božja. Odjeća me čini sigurnim. Ispod odjeće sam ja. Tu ništa nije sigurno.

„Nemoj se pomjerati, molim te, ne dodiruj me, ja hoću da osjetim.“

Nije me strah, da ću je povrijediti. Neće joj se desiti ništa novo. Pustit ću ovaj put.
Nju.

Oprostite sebi svoju smrt i slobodno strujite.

Skinula mi je odjeću. Trpio sam ubode trave duž leđa.
Marila nije ni za sobom ni za mnom.
Nisam rekao ništa. Osjećao sam radost.
Neću potpuno biti dobro. Bolom mogu otkupiti užitak.

Prešla je preko mene. Svom težinom, naglo.
Oštra bol preko kukova.

Zar nije stalno govorila o svili?
Tkanina trlja moja bedra i nije to svila. Nije ništa posebno, sasvim obično platno.

Obukla je svoju sasvim nevažnu stvar.
Obukla se za mene.

Osjetio sam ruke, sklanjala je žuti prevjes preko njenog tijela preko. Moga tijela preko.

Glavama smo ostali zarobljeni u oblaku žute haljine.

Ništa za mene.
Njoj sve.

Shvatam značenje - hoće ona osjetiti-uzeti mene.
Njoj sve.
Pripadanje.
Neko ko će pripasti njoj. Bar jednom.

Nisam vidio ništa, osim lica.
Žuto lice, koža, kosa.
Žute oči.

Nisam se doticao njenog tijela, otišao sam dalje.
Okov kože i kosti je razlomljen.
Znao sam da me je pustila sasvim sebi.

Prvi put.
Posljednji?
Da li želim biti posljednji?
Da li ona?

Zatvorio sam oči. Iznutra ponovo žuto. Uzela mi je sve.
Ovako se osjeća sunce.
Žuto.
Vrelo.
Rušili smo tišinu.
Glodali golotinjom glad.

Glad svog tijela sam osjećao, gutao, stiskao zubima, iznova.
Prolazili su uzdasi, urlici, mucanja.
Prestankom pomjeranja, vidjeh.
Glave nisu više bile pod haljinom.
„Voli me“.
Okupala me.

„Voli me“
Krstila.
Znojem, poljupcima, suzama.
Nov. Izašao sam nov.

„Volim te i ne možeš mi ništa.“
Stvari koje su se zbivale u meni bile su glasnije od grmljavine. Što veća svetinja i molitva, dva put veći grijeh i prokletstvo.

Bog-grešnik. Vidio sam. Vidio sam dlanovima, očima, tabanima, tjemenom.

Bio sam ogroman.
Tijelo između peta i tjemena.

“O, Bože, ako postojiš,
spasi moju dušu, ako je imam.“
Ernest Reman

Bio sam obilježen.
Otac i sin.
Sin od oca.

„Voliš me i ne možeš mi ništa.“

Znao sam, naučila je šta sam ponavljao.
Naučila me da znati je opasno.
Ne mirim se sa mirenjem od tada.

Otišao sam sa poljana zauvijek.
Sjeme je posijano.

Nisam znao da sjeme ne klija,
ono počelo satirati je."


DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php