U cokulama od šutnje

 stupamo rječitim putem.

 A u kočiji riječi

 jurimo ka nijemoj rijeci.

Pod cokulama od šutnje

 zemljine jeke tutnje.

 Putuju brda i vode

 kuda ih uši vode.

Lebdimo kao sveci

 u blaženom vrhu zraka.

 Trgne nas škripa mraka

 i tijelo ko lanac zazveči.

 Jer mi smo stvorenja laka

 u cokulama od blata.

 Hrani nas muzika lutnje

 brani nas toljaga šutnje.

 Nitko nas ne razumije

 i nitko nam prijatelj nije.

 Samo nam rekoše ići

 gdje riječ ne može stići.

 Samo nam rekoše prijeći

 rijeku zvjezdane mliječi,

 na splavi od krhkih riječi.

 I vratiti se, i reći...

 

 p.s.  neka pjesnik uvijek ima otvoren put i slobodu izričaja..