Pjesma zimskog vjetra

Slušam pjesmu zimskog vjetra
dok kroz grane jela huči,
kao mjehom da netko
na mahove zrak uzgiba.
Pahulje oko stabala vija,
i miris sjevera nosi,
studeni te ugodne,
čeznju za pustarama bijelim
krajeva dalekih.
Tišinom se, koja lebdi nad krajem,
samo pjesma njegova ori,
poj taj divan snijegom nošen,
kojeg samo zima pozna.
Sjete u njem' ima neke,
sam tu pjesmu pjeva dok poljanama leti,
dok život sav pred njim se sklanja
u toplo gnijezdo, jamu skritu
il' ognjište vatrom zagrijano.
A ja vani stojim
i hukom se njegovim opijam:
Prijatelju vjetre zimski, sam ti nisi,
evo me da ti društvom budem,
tu sam, da se pjevu tvome divim.

(zimska noć 17./18. veljače 2009.)

Zima
2009., akril na platnu, 100 x 80 cm

www.boris-pecigos.com