Pjesma u kamenu živi
bijela, kamena, tvrda
od kiša posivi
ali dio je brda
odlomljena ko zna kada
u zlatnim vremenima
na početku svijeta
u kamenu vječnost živi
i pjesmom cvjeta
ostaci koralja
presahlog mora
sad me pozdravlja
neka bivša gora
na njega sam sjela
sama kraj puta
osjetih vrela
dodir nečijeg skuta
onda se prenuh
odbacih sanje
još se jednom okrenuh
pogledah kameno zdanje
Graditelju se pomolih
u tišini
dugo ostah nijema
na kamenoj uzvisini