Tužno je danas nebo, tužno ko raspuklo zvono.
 
 
 
Po ulici teku, kao po kanalu: kiša, ljudi, kočije i tmina.
Melodija smrti kaplje u tišini otrovnih tišina
Na naše tijelo umorno i bolno.
 
 
 
I to je Ono:
Pjesma smrti blista, ko prizma u sedam boja,
I pogled kroz prizmu puca nekud daleko van,
Gdje nema razbitih zvona, gdje se ne pišu pjesme,
gdje je svjetlo, ko san,
daleko nekud van!

O, Pjesmo Smrti  blistaj, ti si prozor čudan

U neznane daljine

I šareno staklo za sve nas i za me!

Ti si traka svjetla u praznini tame!

I ja bih htio da to uvijek bude

I nikad ne mine

Da mi vječno bivaš prozor u daljine!

                                                  Miroslav Krleža