Upoznala ga je jednom,

tamo negdje na kraju grada,

krajem jednog napornog dana

u jednom osrednjem kafiću.

Sjedio je  za okruglim stolom,

sa prijateljima, na piću.

 

Pogled je podigao

svojih plavih očiju,

boje plavog mora

sa zelenkastim odsjajem

dalekih oceana.

Dugo ju je gledao,

a potom upitao

„Jeste li sama?“

 

Nakon kratkog vremena

o svemu su već razgovarali.

Rekao je da je u vezi

ne baš ozbiljnoj, ali ipak vezan,

da je dugo već u braku

ali da nije sretan.

 

Obje su ga voljele

brinule se o njemu.

Obje su pisale pjesme

namijenjene samo njemu.

O njegovim očima boje neba

punih suza bisernica.

Život mu je bio savršen,

imao je sve što mu treba.

 

Onda, jednog dana,

one su se srele.

Na kavi, uz jedno gorko piće

otkrile su jedna drugoj

svaka svoj dio priče.

Uz šalicu kave shvatile su

da on nije uopće muškarac

nego običan ljigavac.

 

Prošle su godine.

One su i dalje pisale pjesme

priče i romane,

o osjećajima i vezama,

a on je i dalje,

dane provodio u  kafićima

i žalio se prijateljima

na svoju tužnu sudbinu

i o životu sa živčanim ženama.