U jednoj našoj šetnji pored mora
Pred sunčev zalazak
Napisah ti na pijesku
Pjesmu kratku znanu
Koju srce samo sluti
Ali tako lijepu i rijetku
Koju svi čeznu ćuti:
Volim te
Trebam te
Želim te…
I more ponese te slatke riječi
Da ih u svakom sutonu
Vječno žubori…
Možda da ih jednom čuju
Neka srca okamenjena
Da se otkamene i kažu nekome
Volim te
Trebam te
Želim te…
A ti slušaj kako more u suton
Pjeva tu pjesmu moju
Volim te – prosto te volim
Ali ne samo tako
Volim te kroz vrijeme
Bezvremeno – postojano
Volim te kroz prostor
Bezprostorno – nezavisno
I kroz misli te volim
Beskonačno i nesebično
Volim te kroz trajanje
Kroz postojanje
I nepostojanje
Trebam te – prosto te trebam
Ali ne samo tako
Trebam te da ti poklanjam
Svoje snove nedosanjane
Svoje zanose nedorečene
Svoje trenutke mira i svjetlosti
Nedotaknute
Kroz zov vječnosti neiskazane
Trebam te da ti pjevam
Svoje pjesme nedopjevane
Nedokučene
Želim te – prosto te želim
Ali ne samo tako
Želim te u pogledu modrom
Za vedrinu
U glasu za tišinu
U dodiru za milinu
U dlanu za toplinu
U srcu za ćutanje
Ćutanje…
I more će u svakom sutonu
Žuboriti ovu pjesmu moju
I možda će jednom neki šetač
Na jednom zalasku sunca
Odjednom ćuti za čim mu srce žudi
Volim te
Trebam te
Želim te
I biće sretan, tako sretan
možda baš kao što smo
I mi sada