Što je žena i što ognjište,

I što njiva tvoja kad ih napustiš

I odeš starom, sijedom Tvorcu udovica?

 

More nema kuće da goste ugošćava -

Već studenu postelju da se u njoj gnijezde

Blijeda sunca i zalutali ledenjaci.

 

Ono nema jakih bijelih ruku da te ogrli,

Već deseteroprstu algu da te zgrabi

Ondje na stijenama kud plima te dovalja.

 

Ipak kad ojačaju znaci ljeta

I led se lomi i pupoljci breze bubre,

Ti svake se godine odvraćaš od nas i čezneš -

 

Čezneš za pokličima bojnim i bitkama krvavim,

Iskradaš se do potmulih voda

I gledaš svoj brod u zimovniku.

 

Zaboravljaš veselje i razgovor naš za stolovima,

Stoku u zaklonu i konja u staji -

Da mu opakliš bokove i pregledaš lance sidrene.

 

I tada da zaploviš gubeći se u oblacima olujnim,

A mukli udarci vesala što padaju,

Sve je što nam ostaje za mjesece što dolaze.

 

Oh, što je Žena i što ognjište,

I njiva tvoja kad ih napustiš

I odeš starom, sijedom Tvorcu udovica?