Latica ruže zalelujala je na jutarnjem povjetarcu, a nježan baršun s njene unutarnje strane zatamnio se, jer je daleka bijela obala na koje će povesti moju dušu da se odmori. Ptice su odletjele i odnijele moje misli negdje prema istoku gdje je žuti disk objavio svoje carstvo i polako osvajio plavetnilo neba, dok jedna rijeka nemira teče ispod njega. Glas kao poklon. Pogled kao život. Oplela sam se u svoje bijele velove, a čujem kako rasplićeš nit po nit ovih mirisa lipa, što svojim krošnjama bacaju sjenu do mog balkona. Opet ta misao, tanka kao zmija i hladna kao kamen uronjen u dno, izviruje i nestaje u modrim daljinama. Iz magle moje mašte duša ipak dolazi do svojih obala pa izbjegavajući oštre stijene odmara se na pustom žalu. Kroz visoke trave jedne kišne noći, hoćeš li me naći?

http://shadowofsoul.blog.hr/
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/