Ima li Svemir boje, koje nisu moje? Ima li moja duša boju? Razmišljala sam …. to je boja zlata…I kad se utopim u ovu inkarnaciju, vrijeme će zamijeniti sve… I mene, i adrese, i ljubavi, i sve pjesme do sada znane…Kao da sam došla u drugi svijet, kao da u tom segmentu Vječnosti iz svemogućih pokretnih slika zamrzavam onu – moju, sliku mene – anima mia. Ne, nije od šampanjca… nema ga u krvotoku… bilo bi zgodno laserom razbiti moje snove i secirati sloj po sloj, ikonu po ikonu… Moguće je…možda bih se pomirila sa onom drugom polovicom iz sebe što mi se objavi ponekad.. onako usamljeno i u suprotnosti sa svime me stalno ispituje: "A ti – tko si ti?" … nemam odgovora…