Što ćemo sa sobom,
kad se zagrlimo
i prepustimo
snu neodsanjanom
i dodiru
neproživljenom?
Ti, sabijena vatra
u zemlji
zarobljena
a ja,
živi plamen,
kojeg ni Prometej
ne može imati...
Što ćemo sa sobom
u predvorju grijeha
koji to nikad neće biti?
Ljubit će nas
hladne usne
i grliti
neke druge ruke
praznim zagrljajem..
Što ćemo sa sobom,
željo moja,
u praskozorju
novog života,
kad nam zemlja
ukrade tijela?
Čekati raspeće,
ili novo uskrsnuće?