Pitam se

prijatelju moj

da li i dalje

osjetiš toplo ognjište moje duše,

iako se zima potkrala

nesavladivom hladnoćom

i zarobila injem okna

tvojih prozora?

Ja sam skinula košulju moga neba

i zaputila se

kroz snijegove

da ti donesem oganj,

da ti darujem bosonoga i naga

jedino ono što imam:

želju, da te vjernošću

darujem...

Neraskidive spone naše

razvezuju nemirni lađari,

jer, tako čvrsti konopi

trebaju njihovim barkama

protiv tmuše

i oluje...

Da li možeš još koračati uz mene,

prijatelju moj,

samoćom moje prostranosti

iako te svijet privlači sjajem svojim?

Da li me možeš zagrliti

kada se pretvorim u smiješnu i ružnu ludu karnevala života

obučem odoru gubavca

ili stavim masku smrti

tek da vidim

koliko ćeš iza svega vidjeti istinsku mene

i ostati blizu

ne bježeći sa svima

u potkrovlje sigurnosti...

Možeš li staviti ruku na srce

i reči: vidim te. vjerujem ti,

tu sam?

Ja sam to upravo sada

izrekla TEBI,,