PISMO SINU

 

Dragi sine,pišem ti ovo pismo

obasjan mlazom sunčanog sjaja,

koje nikad nije poznalo tame.

Znam!govore Ti da je tvoj otac

potpuna skitnica,

navikao na loše društvo i krčme,

Dragi moj dječače,

možda jesam postao skitnica

navikao na loše društvo

i krčme,

ali nisam postao pas,

izučen pas,

kojeg su naučili dužnosti

da na zvižduk služi gospodara.

Kad čuješ kukurijekanje kokota,

znaj da se izrodio još jedan pas,

koji će ubrzo zaboraviti lajati

-ali neće zaboraviti zavijati

Ti čudni ljudi ti govore

da smo ja i Ti,

Dragi moj sine,

kao ocat i limunov sok,

ali Ti osjećaš,zar ne,

da smo ja i Ti jedno tijelo

i jedna duša,

i jedan glas.

Taj se glas čuje,

-koji,

čini se,

dolazi sam od sebe,

vrlo često čuje za vrijeme molitvi,

kao da dolazi od vrištava duha,

koji smatra bogu ugodnim dijelom,

što se glasa.

Za mnoge oskudice,

što ih trpim,

ima u mojim pjesmama

ipak neke naknade.

Glasina,koja se bez prekida

poput šišmiša u izmaglici

vija po ulici samotnog pjesnika,

dosita tvrdi,

da sam ja čovjek prilično pjesničke ćudi,

koji voli tražiti mjesta

gdje svjetluca neka svijetlost,

i miris suhog sjena,

drveća,polja i živice,

što ih vjetar njiše,

i da će prije proći moj život

nego što pronađem takvo mjesto.

Ipak,dragi moj sine,

takva mjesta postoje,

i kad glasine zamru

šetati ćemo po suncu

i svježem zraku

diveći se sve više dugi na nebu,

sunčanim zrakama

kad se prospu ulicama

poput šarena cvijeća,

i kupati se u potoku

bistrom kao kristal.

Možda mi još ostaje vremena

da posvetim koju misao Tebi,

svom dragom sinu,

i svojoj oporuci

-a to su sve tajne,

za koje znaš samo Ti.

Ali prije toga znaj,

danas nisi sam,

zajedno smo

i vodim te onamo,

gdje nisu potrebne svijeće,

Ispod dvostruke duge,

do zlatnog morskog žala

i ispod zlatnog sunca,

da svoju veledušnost razviješ

na novom tlu

i u novoj vrsti svijeta.

 

© Walter William Safar