U borbi protiv sebe suludo je tražiti pobjednika
Ostaju pusta bojišta samosažaljenja
Vječno se nosiš na nosilima tražeći pogodno mjesto da se zakopaš
Meni se zemlja čini mekom posteljom,
al se ruke oduzmu kad trebam baciti taj prvi grumen na svoja prsa
To mogu samo ja. To moram učiniti samo ja i niko drugi.
Previše je to posla za nekog stranca, pa čak i za nju, prevelika odgovornost je to
zakopati nekog ko ti kaže da te voli i za njegovu ljubav traži da to učiniš bez prigovora. Hladni su ljudi, jesu, sami i unakaženi u ogledalima istine
al prije svega su kukavice i sramežljiva bića što traže svoju srodnu dušu
Ja sam ju našao, ili je to samo privid
dovoljno snažan da oživi u meni sve osim sažaljenja na sebe
Tako sam si najveći protivnik
okupator svoga razuma, u alijansi sa srcem koje ne traži nikakve uvjete
Moje kuca u svakoj stvari, osjetim ga, u prsima svakog čovjeka ,jer, takva su tuđa srca, otuđena
Zato je to moje samo varka koju udišem i izdišem bezbroj puta
loša je to navika, nije ni ovisnost koliko potreba, svakog jutra iznova, nepodnošljivo moranje.
I ovo jutro je bolno. Ni manje ni više no prošlo a teško je prosuditi stadij bola
Pogotovo onog koji dolazi iznutra, iz ničega
ili pak iz svega što se ne može opipat i reći e tu, baš tu je njegovo žarište
Evo me sa cigaretom, baš kao svaki dan, svaki sat
na svakoj slici je držim u ruci iako me niko ne slika
Nisam u ničijem sjećanju, u ničijoj budućnosti, ni danas, nisam ničiji pratioc.
A ja bih da pratim nekog, barem nečujno i neopažen
deset koraka iza nečijih stopa
samo da naslučujem obris nje i da joj posvetim sve boje, svu punoću ljubavi
Ne mora se ni osvrnuti nikada
ako je lice što voli mrsko, ne mora ga nikad preći očima
ne treba ga nikad zamislit ispred sebe
Nek bude ptica, da, nek bude najljepša ptica koja je ikad uzletjela iznad krošnji
A ja ću biti ona plašljiva u gnijezdu koja će pasti ako se približi njenom srcu
Nek nađe pticu sa kojom će uskladit cvrkut
jer moj je jauk što kida prirodu.

ANONIMNI PJESNIK