Jednom, kada se oslobodimo svega, što sputava naš let,

odvest ću te tamo,

gdje čarolija ljubavi

jednostavnošću i ljepotom diše...

Povest ću te

do toplog ognjišta

moje duše,

gdje je tako malo potrebno

da budemo potpuni....

Zatim ti pokazati

najljepše planinske puteve i vrhunce,

gdje samo ljubičasti cvijet

može pobijediti tvrdoću

klisure visoke...

Zatim ti otkriti

jezero kristalno

gdje samo anđeli i vile

smiju doći..

Ne pitaj me kako ga znam

ja ni anđeo ni vila nisam,

tek posvećenik

tvoga srca...

Dopusti mi da to učinim,

prije nego me pozove

Luna čarobna u svoje odaje

a Sunce zagrli moj maleni dio zemlje

na kojem ćeš ostaviti stručak cvijeća...

Nije to konačnost

i nije tuga..

Tek slutnja radosti

koja dolazi

sa mojim odlaskom..

Tek oslobođena sebe

moći ću te čuvati

i beskonačno voljeti...

Ni tada neću biti anđeo

tek tračak oblaka

kojeg pogledom u tišini zarobiš,

tek prepoznat moj osmjeh

koji na drugom nečijem licu

zaustaviš...