Snijeg neumorno pada.
Čisti puste ulice moga bića.
Bjelinom ih svojom liječi.
Miluje. Unosi sklad među ostatke ruševina.
To anđeli svoj prah prosipaju.
Čarobne kapi ljubavi.
Jer duša mi nije sprema.
Srce se još nije oslobodilo tuge.
A treba spremno dočekati svjetlost.
Treba se pripremiti na nadolazeće Proljeće.
Buđenje i snagu.
Ljubav što hrli mi u zagrljaj.
I dočekat će ga – čisto, nevino, prozračno.
Oslobođeno jada i očaja.
Suze će ishlapiti do tada. Tuga nestati.
Anđeli donijeti spokoj.
A ja…
... tad ponosno ću podignuti glavu,
pozdraviti Sunce i nasmiješiti se životu.
irida
bglavac
