Pa neka su dozorile ptice moje mladosti
I izgubile se u drvoredima kestenova
A moj voljeni grad obukao se osmjesima
Nekih drugih zaljubljenih parova
Na uglu još uvijek dočekuje me stara kavana
Gdje ispijali smo kavu sa šlagom iz staklenih čaša
A more ko more skriva uspomene među oblutcima
Vali šumore o tajnama davnih ljubavnika
I o klupi u parku sa urezana dva srca
Pa neka su ptice moje mladosti poletjele
Preplašene zrelošću snova
U odajama duše sad rasprostirem haljine nade
Gdje leći će umorni sa puta ratnici
Sklapam ogrlicu od skupljenih kamenčića
Nižući odbljeske sretnih trenutaka
Dok grad titra u tisuću svjetala
I uzdišu drvoredi sa krošnjama u oblacima

Pa neka su dozorile ptice moje mladosti
Neka su im krila ojačala
Da mogu u plave visine poletjeti
I jata zvijezda na hrpu skupiti
Ja izlijevam čaše boli nasumice
Porađajuć samu sebe iz pepela
Kao feniks ptica pradavna i mitska
Dočekujuć na svom pragu osmjehe potomaka