Svako svoj ožiljak na duši
skriven od svih nosi
u nju, dok se ponor ruši
i prošlost joj miriše u kosi
I traje.. to neko vrijeme
sve dok duša ne shvati
da preteško nosi breme
da stigli su neki.. drugi sati
Sve dok se oblaci ne dignu
i iznad njih sunce zasja
dok nas vlastiti, koraci ne stignu
i duša se zlatnim svijetlom obasja
Tad se tama, u najdalji kutak skrije
zaslijepi je svjetlost bijela..
sunce u duši se nasmije
ostaju samo ..daleka opijela..