Pogledaj me,
ja ti ne mogu pružiti ništa,
osim zajedničkog koračanja
po prašnjavoj cesti,
čak ni cipele nemam,
jer odavno su posuđene
bosonogoj skitnici
zaboravljenoj u vremenu...
Ja mogu pred tobom zaplesati
poput derviša iznad površine oceana
a da me pri tom
čudno ne pogledaš,
jer iz istog mora
rođene su naše duše
i u isto more
zajedno se vraćaju...
Kada žižak u svjetioniku
ugase valovi,
ja opet nekako dospijem do vrha
i upalim iskru.
Kada izgubiš nadu u proljeće,
i ljepotu,
izvučem negdje
iz pretinca svoje duše
cvijet
koji se pojavi iz snijega
i opet
život se nasmiješi
osmjehom djeteta...
Moje čarolije ne pomiču planine,
one tek odškrinu vrata duše
zarobljene tugom
ali to je dovoljno
da radost zasja nezaustavljivim sjajem..
Ja te mogu odvesti tamo, negdje iza oblaka,
gdje mnogi put ne nalaze
jer u meni je čudna neka mapa
ucrtana rukom nezaborava..
Znam tu zemlju,
znam to nebo,
i u sebi nosim dio toga sunca
i zelenih
nepreglednih poljana
koje mirišu na Ljubav
i susrete
za koje mislimo da nikad neće doći...
Kada se čini predalek put
do te zemlje,
ja ću nekako pronaći krila,
ili te jednostavno zaljuljati na obali
kad daha ponestane...
Sanjajući nebo
darovat ću ti snovolovku
da samo najljepše slike
ostanu u srcu
a one nemirne
u mrežu se zapletu..