U noći od tišine i sna,

u trenu od zlata i kapi vode

ostavi mi onaj poznati trag

i pozovi istrošene duše,

da se okupe

i u prašini sjećanja potraže

onaj svoj poznati

otisak na duši.

 

Moje lice gleda noć

koja ima svoju moć,

moć mladog ljeta,

a ti zagrli dubinu

i reci svakoj duši,

da otkine najoštriji dio iz sebe

i baci ga daljinama

pa neka se taj dio vrati mekan,

prozračan i biserne boje ljeta.

 

Ne pronalazim mjesto

za san ove noći,

pokušavam pronaći

svoj otisak na duši,

poznati pogled mog oka

koji počiva na tamnoj sjeni

što me prati.

 

Znam da ću opet

nestajati kao sjena

tražeći u sebi

ugaslo sjećanje

na oči pune sna.

 

Evociram neke trenutke

i vidim da se prah polako miče,

vidim da se kroz tamnu sjenu

sjaji otisak na duši,

onaj otisak što ga

ostaviše dragi ljudi,

sretni dani i čarobne noći.

 

Uz riječi ne trebam riječi,

uz san ne trebam tajnu,

zakopat ću opet

svoj otisak na duši,

da me čeka

za neke trenutke

kad ću nestati kao sjena

ispod staklenog neba

prepunog zvijezda

koje me gledaju očima mačke,

a na oltar ove tamne noći

odnosim svoje srce

dajući ti ga kao mladu pticu,

da ga primiš u dlan,

taj dlan prelomljenih linija

koji priča sudbinu svakog čovjeka

i krije tvoj otisak na duši.

 

Pričat ćeš mi

jednom o njemu,

zar ne?