Kao putnik kroz vrijeme, zagledana u bijelog leptira, doplutala sam i do tebe. To vrijeme što je uvijek uzimalo određeni drhtaj tijela, određeni dah, određeni otkucaj srca, naslonilo se nedavno na moje rame i ostalo. Procvale usne i nježan vjetar oblikovali su jedan dan u mom životu kad sam u svom centru osjetila trag zvijezde što tone u sebe. Bezbrojnih želja, koje su do sad carovale, više nema. Samo jedno osvježenje, nakon mnogih godina provedenih u disharmoniji sebe i svog bića. I dalje, zagledana u bijelog leptira, uzela sam tvoju ruku i povela te negdje, gdje se žuti disk polako diže sa istoka i gdje nam je nebo naklonjeno malo više, nego inače. To modro nebo nije od nas dignulo ruke. Polako smo mu prišli i prihvatilo nas je. Hvala mu.
bglavac
edin.kecanovic
