Gle,
na ruševinama svih ljubopitljivih pogleda
razbijenih promatrača
čije staklene oči iluzije
još žele gledati
željeni kraj
naše istine,
stojimo,
i nijeme
svaka u svom bezglasju
stvaramo buduću pjesmu,
stihovima koje nitko više neće čitati
niti poželjeti da ih shvati...
Gle,
daruješ mi ulovljenog leptira moje duše
a ja ga poklanjam ponovo
tvojim rukama
koje kriju vrelinu svjetla
na kojoj će krila spržiti...
Ne, neka te ne plaši utrnuće moje,
to je tek predvorje
moga uskrsnuća,
da te oslobođena smrti
još više mogu voljeti
i tvoju dušu čuvati..
Možda ćeš me
u novoj odori
kao cvijet prepoznati
na nekoj visokoj stijeni
nedostižnoj svima
osim tebi
jer ti ćeš biti ptica
koja ćeš vladati visinama,
onaj kliktaj slobode
kojeg ljudi nikad neće čuti
jer,
bit ćeš predaleko
za njihova trajanja
i njihova prazna
o, tako prazna, bešćutna davanja..
Davanja koja uzimaju više nego trebaju
davanja koja nam sada drobe živote,
jer nikad ne možemo glad bešćutnosti
našom blagošću nahraniti...
O, milo moje,
gdje ćemo se sresti
i kako se pogledati
kad su svi drugi kao bedemi
ispred naših pogleda
sagradili svoje želje
i svoje misli
koje prvo trebamo porušiti
da bi sve ponovo sagradili...
Vrijeme je ipak na našoj strani,
jer ljubuje sa vječnošću..
Gle...
Iza svake nemogućnosti našeg sna
stoje poražene mogućnosti stvarnosti..
Mi smo uvijek bili ispred svega i svih,
samo smo u trenutku živjeti za sebe počeli
i san o istini
prestali sanjati...