Osam Jugovića

   Jednom davno na dičnom Balkanu

Bila jedna zemlja ponosita,

A u njojzi osam Jugovića.

Jugovića, osam sokolova.

Svaki soko jedno pleme slavno.

Osam braće oralo je njive,

Ubiralo bjelicu pšenicu,

Pjesmom su se pojili k’o vinom,

Vino pili iz zlatnih kondira.

Bilo sloge, bilo i veselja.

Svi za jednog, jedan za svakoga.

Kada Sunce skoči vrh planine,

Sviralo se i plesalo kolo,

Radilo se i dijelilo blago.

Zeman dođe da im babo umre,

Pa sva braća u plač udariše,

I od muke stanu besjediti.

“Lele braćo, ostadosmo sami.

Valja čuvat babi zadužbine;

Sve što steče za života svoga.

Svi jednako bili smo mu dragi.

Kudgođ iš’o dičio se nama.

‘Ajde da ga časno pohranimo

I pred cijelim svijetom proslavimo.”

To rekoše, tako uradiše.

Tek što prođe deset godin’ dana

Neka braća poželješe više.

Pored gore, poželješe more,

Pa ravnice sa bjelicom pšenicom

I doline do Triglav planine.

Poželješe piti tuđeg vina

I dvore bijele što gradili nisu.

Pade njima mrak na mrke oči,

Pa dohvate teške buzdovane,

Oštra koplja i čakije ljute,

A za pojas sablje i kubure.

Kad se silna okupila vojska,

Vojevoda sitnu knjigu piše,

Pa je šalje braći sa zapada.

“U nas silna okupljena vojska,

Sve junaci nikom ponikoše.

Da se svi vi u so premetnete

Ne bi nama osolili ručka.

Predajte nam ključe od gradova

I harače od sedam godina,

Predajte nam more i doline,

Polja zlatna do Triglav planine.”

Sastala se braća sa zapada,

Knjigu vide, gorku muku muče.

Al’ i u njih srce od junaka,

Pa depešu vojevodi pišu.

“Džabe da ste orlovi i ‘tići,

Sokoli smo što žestoko tuku.

Ne damo vam ključe od gradova

I harače od sedam godina.

Ne damo vam more i doline,

Niti polja do Triglav planine.

Junaci smo od dobra megdana.

Dođ’te amo da se ogledamo.

Ako vaša noga kod nas kroči,

Nećete se dugo nanositi glave.”

Čim depeša vojevodi ode,

Počnu spremat konje u amove.

Ne’ko vranca, ne’ko magarca;

A u ruke sjekire i vile

I stoljetne puške kremenjače.

Kratko prošlo, susrele se vojske.

Tuku Srbi, al’ tuku Hrvati

I junaci braća od islama.

Mnogi junak grdnih rana dop’o,

‘Ko od sablje, ‘ko od buzdovana.

Na sve strane topla krvca lije,

Od Ljubljane preko Slavonije,

Šeher Bosnom i Kosovim Poljem.

Rijeke nose tijela kao slamke,

A poljane crvene k’o vino.

Jedni drugim’ obaljuju kule,

Zapaljuju sela i ćuprije.

Al’ najgore nastradala raja;

Starci, žene i nejačad sitna.

To se tuklo i noćom i danjom

Sve dok sjutra Sunce ne ograne.

Mnogi junak poželi da ima

Vjernu ljubu da mu rane vida.

Kad je prošlo pet godina dana,

Doš’o tuđin da pokapa mrtve.

Gleđu oni u studena tijela,

Al’ ne znadu prepoznati žrtve.

Sad’ je isto na kojoj su strani,

Jal’ hrišćani jali muslimani.

Sve jedno je kako se ‘ko krsti,

Jal’ sa rukom, jali sa tri prsta.

Svačiji Isus pati grdnom mukom,

‘Mjesto da ga skinuše sa krsta.

Ne zna tuđin kome će junaku

Povrh glave udarit raspelo,

A kom’ nišan nad mrtvo mu tijelo.

Vidi svijete goleme sramote

Zašto mnogi dadoše živote.

Svi bi tuđe, al’ svoje ne daju;

Zbog pomame posjekoše raju

Što je vazda Bogu bila ista.

Jedno drvo, al’ hiljadu lista.

Radhadesh (Somme–Leuze) 11/11/05