Oprosti što u odlutalom danu od tvog snježnog daha sad dodirujem nečije tuđe lice i njegovu kosu…Oprosti što te nisam odtugovala kako treba, oprosti jer ću umrijeti smrću Seneke i prije toga ti napisati pismo... koliko si me volio. Oprosti što sam te pokrivala valovima mora i što sam dodirivala po strunama tvog života neke teme od čega i gromovi zanijeme... oprosti što sam te čekala u gradu južnog vjetra i što odlazim bez riječi, jer sam mjesecima bila vjerna nekoj slaboj točki, a ti bosonog i bijedan, mislio si da sam tvoje duše samo sjena. Sačuvaj taj plamen, da u vječnost gleda i na usnama neke druge neka pobijedi tog svjedoka, dok ću ja zaploviti sjevernim morem moje ljubavi i otisnuti jednu bijelu lađu sa udaljenog doka. Bez glasa nestajem, jer sam usnama dodirnula kožu u koju se ne mogu zavući onda kad mi je hladno i ne želim tvoju naklonost ovih dana, jer mi više nisi u modi i tvoje usne ne želim ljubiti gladno. Iza leđa od granita ja sam umorna od ovih snova što mi najavljuju život bačen u apetite tame...ti si mnogo više učinio od zore novog dana i vratio si me na početke mene same. I sad ću filozofski završiti ovu priču o nama, dok pamtim naš susret kad si me kupio slatkoćom, a vrijeme je od onda do sada između nas satkalo mnogo laži što se izgovaraju lakoćom. Nedorečena sam u svom plavom snu o priči što su je neživi pričali iz doba kad si crno vino pio... i.... hvala ti, moj mrtvi šapate, što si ipak u jezeru ljubavi jasne poruke od mene krio...