Umjesto kiše mjesec je pao na tvoje čelo.
A ja se vraćam. Žurim iz puste zemlje.
Sve je drugčije. Ali ja ne mogu više plakati.
Drugčije se i ti češljaš.
Na koga je nalik  tvoj mali obraz;
na cvijet bijeli,
ili na pletenicu što na usne čeka.
Oprosti mi što te volim,
svezan tvojim slobodnim grudima,
i krilom ptice što sluša muziku tuge.
Oprosti mi,
što sam od smrti dunje mirsne krao.
I što sam svaku noć učinio kišnom.
Oprosti mi što ti zlatni prsten poklanjam,
a ti ga umjesto na prstu držiš u ruci -
- spremna krenuti na vrh neba.
U carstvo rane jeseni.
Među riječi lijepe kao noć.
Riječi od kamena.
Prosute po licu izgubljene sreće.