Oprosti, što u desetom danu od tvog snježnog daha sad dodirujem nečije tuđe lice i njegovu kosu … Oprosti, što te nisam odtugovala kako treba, oprosti jer ću umrijeti smrću sjenke i prije toga ti napisati pismo koliko si me volio.

Oprosti što sam te pokrivala valovima mora i zato što sam dodirivala po strunama tvog života neke teme od čega i gromovi zanijeme, oprosti što sam te dočekala u gradu punom južnog vjetra i što odlazim bez riječi, jer sam mjesecima bila vjerna nekoj slaboj točki, a ti... bosonog i bijedan, mislio si da sam tvoje duše samo sjena.

Sačuvaj taj plamen neka u vječnost gleda i na usnama neke druge žene pobijedi tog svjedoka, dok ću ja zaploviti sjevernim morem ljubavi i otisnuti vitku bijelu jahtu sa dubrovačkog doka.

Bez glasa nestajem, jer sam usnama dodirnula kožu kojom se ne mogu ogrnuti kad mi je hladno i ne želim tvoju naklonosti ovih dana, jer mi više nisi u modi i tvoje usne ne želim ljubiti gladno.

Iza leđa od granita umorna sam od ovih snova što mi najavljuju život bačen u apetite tame. Ti si mnogo više učinio od zore novog dana i vratio si me na početke mene same.

I sad ću filozofski završiti ovu priču o nama, dok pamtim naš susret kad si me kupio slatkoćom, a vrijeme je od onda do sada između nas satkalo mnogo laži što se izgovaraju s lakoćom.

Nedorečena sam u svom plavom snu o priči koju su mi mrtvi pričali iz doba kad je Isus iz Grala pio, a tebi hvala, moj mrtvi šapate, što si ipak u jezeru ljubavi jasne poruke od mene krio.

http://shadowofsoul.blog.hr/